Šta ja to radim i gdje idem?

Za dvadeset godina bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi uradio nego onima koje jesi. Isplovi, zato, iz sigurne luke. Otkrivaj, sanjaj, istražuj!   (Mark Twain)

 ''Eh što nisam riba pa da bar imam škrge'', bila je prva misao koja mi je pala na pamet izlazeći iz aerodroma u Virginiji sa minimalnim temperaturama od 35 stupnjeva. Gdje sam došla, što radim ovdje, i zašto mi se sada Mostarski ćelopek čini kao Sibir samo su bila prva od niza pitanja koja su me mučila prvih dana. 

Doći u drugu zemlju, na drugi kontinent, sa ljudima ne jednog nego sto i jednog jezika i još više različitih kultura i običaja se činilo kao sve osim razumno i mudro donešena odluka. Doći u zemlju u kojoj je sve različito od naše, pa i smjer zaključavanja vrata, prilagođavati se novim ljudima, pravilima se činilo kao nemoguća misija. 

Tko je samo rekao – pođi Bojana, bit će ti super, nezaboravno iskustvo, novi prijatelji za cijeli život, Amerika je zemlja puna mogućnosti, za takve osobe sam mislila da postoji poseban krug pakla. No, pošto smo već došle i u inat svima koji su rekli da su to sve pusta obećanja- odlučile smo se boriti i zaboraviti i na vrućinu, i na sparinu, i na hranu i na sve što nam je smetalo u tom trenutku. Prvi posao smo imale, i s obzirom na poslove kod nas na Jadranu bili su ''piece of cake'' kako bi nam donedavni susjedi govorili. 

Došlo je vrijeme da se nađe i drugi posao, jer raditi samo po par sati dnevno je bilo smješno, a i planirale smo obilazak Amerike koji, naravno, sa samo jednim poslom bi vrlo teško uspjele.  Počela sam raditi po par sati u jednom restoranu praveći kolače i kruh a u drugom kao busser  (nakon što gosti odu pokupiš tanjure sa stola- da izmislili su i naziv za jednu šestinu posla koji u nas konobar inače radi). Samo da se nadovežem na svoj posao sa slasticama i kolačima... Ako se ikada odlučili i poći i sami iskusiti Work&Travel program ne jedite kruh, bar onaj što oni prave, količina šećera i maslaca u njemu je dovoljna da nahrani manje afričko selo za čitav tjedan. 

Što se tiče mog posla bussera, tu ću nadodati da je ta moja obećavajuća karijera trajala čitave dvije smjene.  Naime, ako sam išta naučila u SAD-u, to je da se borim za sebe, jer ako ti nećeš, neće ni nitko drugi, a posebno tamo! Da se vratim na moju ''karijeru'' bussera... Nakon dvije uspješno odrađene smjene sam izravno pitala menagera da me unaprijedi, da mi da posao servera (server- posao s kojim kao student možeš zaraditi, jako dobro zaraditi, a ruku na srce najteži dio posla bi bio doći na sam posao, sjetimo se Mostarskog ćelopeka puta milijun). 

Malo po malo, poslovi su bivali sve lakši za obavljati, sparinu i vrućinu smo sve uspješnije ignorirale, povremeno je otjerale sa kupanjem u oceanu, pa i ljudi su bili manje čudni, manje debeli (ovo se šalim, i dalje su finalisti Života na vagi u usporedbi s njima bili pothranjeni).  I ključanicu nakon tjedan dana sam nesvjesno od prve otključavala, dok sam degustiranje ''kruha'' i dalje protestno odbijala. 

Mjeseci su prolazili a da nismo ni opazili, malo po malo i zaokruženi datum na kalendaru kojeg i nismo pogledale mjesec dana je došao... Dan početka našeg putovanja po Americi. Da mi je itko ikada rekao da ću voliti Virginiju, da ću zavoliti ljude u njoj ne bih mu vjerovala. No, došlo je vrijeme da se spakiraju koferi i da se pođe na turneju, a ono što se nije očekivalo je tuga i sjeta na sve lijepe dane ovog radnog ljeta. Na moje prastaro biciklo koje ni nije imalo točkove jednake boje, na kojem sam se naučila i poslu automehaničara s obzirom na frekvenciju kvarova na njemu. Na Atlanski ocean i svu njegovu divljinu i ljepotu,  na tropske oluje, na druženja na plaži, na nove prijatelje sa kojima si dijelio sve smješne, ali i tužne trenutke tog ljeta, na sve... 

Sjedamo u avion i putujemo za Zapadnu obalu i zadnji put kroz prozor aviona gledamo na NAŠ grad. Kolika je šansa da u Americi upoznaš više osoba iz ex-yu nego u ex-yu? Prije putovanja bih rekla jako mala, i jako bih se prevarila. Isto tako da se toliko možeš obradovati nekome tko priča sličnim jezikom? I tako nas 20 i ostalih studenata sa svih krajeva svijeta polazi vjerovatno na jedno od najboljih putovanja života. 

Las Vegas i sva njegova svjetla, Grand Canyon i sva njegova veličanstvenosti, Los Angeles, San Fransisco i mnogo više... Mjesta koja si gledao samo na tvu i na koja nikad nisi mislio da ćeš otići su ti sad pred očima. Hvala svim mojim prijateljima  koji su mi rekli da pođem, da će biti super, da je nezaboravno iskustvo. Zaista je i bilo. Iskustvo koje će ostati do kraja života, koje me je promijenilo i oblikovalo u potpuno drugu osobu. 

Oprostite za ono ''poseban krug pakla'', to sam se šalila, samo sam to shvatila tjedan, dva poslije. Pune zanimljivih priča, doživljaja, dojmova dolazimo u Mostar i nesvjesno otključavam vrata sa sada pogrešnog smjera- vrijeme za povratak u stvarnost i na fakultet i u vlastiti život, a ovaj program ostavljamo mlađim studentima u nadi da će i njih oplemeniti bar onoliko koliko je i nas. 

Sretan put!